Deep self help kolumna by Bojana Blažević
Znaš li da pružiš prvu pomoć sebi?
„Neće ti pomoći to OMćanje u životu“, progovara moja devetogodišnja kćerka sa zadnjeg sjedišta dok se mi na prednjem kočimo od smijeha.
Možda djeca stvarno znaju bolje od nas. Oni barem ne pokušavaju da znaju, oni znaju da znaju ili znaju da ne znaju. Mi odrasli pokušavamo da znamo ali istina je – ne znamo da ne znamo.
Ovih dana opet si dopuštam neznanje. Čini se da svake godine moram da resetujem sistem, shvatim šta želim, šta me pokreće, šta mi se ne da. Obično, ništa mi se ne da i to što me pokrene to me i tresne na zemlju tako da mi se opet ništa ne da (osim pisanja). Nekako sam mogla to da tolerišem ali prvi put u životu uhvatila me pomisao o godinama. Za nekoliko mjeseci punim trideset devet. I krenu mi neke suze oko toga šta sam napravila, a bukvalno nema toga šta nisam. Prihvatajući činjenicu da moj život sve više izgleda kao „Seks i grad“, osim Njujorka, skupih cipela i niskih strasti, ostvarila sam čak više nego Carry. Imam dijete koje me nasmijava Omćanjem a Mr Big još nije došao do faze „ženim se“, a kamoli do bježanja sa sopstvenog vjenčanja. Trebalo bi biti zabavno sada, ali nije. Nimalo. Onda počnem da se zezam da imam krizu srednjih godina iako nikada nisam izguglala šta je to. Možda samo imam viška vremena i novca koje bacam na razmišljanje umjesto na uživanje, ali kvaka i jeste u tome da mi se ne da ni uživati. Ne mogu da se silim ni na druženja ni izlaske ni kulturne događaje. Lampica: lajfkouč u depresiji. Sad već umirem od smijeha, ali bilo kako bilo. Emotivna prva pomoć je jednako važna kao fizička. Ako vas boli noga, nećete se napraviti da nije tako i skakati na jednoj nozi kao ludaci. A ako ste u emotivnom haosu, malo ćete se folirati da se ništa ne dešava?
I tako, dozvolila sam sebi da odem u taj podzemni svijet. U podrum. Iako sam mislila da sam kraljica dubina i suočavanja. Odrasli nikada ne znaju da ne znaju. Mali princ je užasnut.
Istina je, sve nas bole lekcije koje se ponavljaju i koje nikako da naučimo. Dođe vrijeme kada pomisliš da nikada nećeš preći na sljedeći level igrice. I dođe vrijeme kad znaš da sve što pročitaš ionako zaboraviš, svo to gomilanje rada na sebi je džaba. Ti i dalje moraš preći svoj put i sve zamke i trikove na tom putu. Nema te osobe koja ne poželi prečicu na svom putu. Neki žele savršenu partnericu koja će odgovarati njihovim potrebama, neke privuče novac, neke prestiž, trenutna duhovna tehnika ili kašičica osjećaja da ste prihvaćeni i poštovani. Svako ima svoju zamku. I hop, život je blef.
Nekada će to što pustite nekoga da vam se približi donijeti predivnu povezanost i divna nova iskustva. A nekada će vas to osakatiti još više. I vraćamo se na davna pitanja o nevinosti, naivnosti, čistom pogledu.
Da li imaš trideset devet i ostaješ nevin?
Da li znaš kada je ljubaznost trik?
Da li znaš prepoznati loše pogodbe i prečice?
Da li si spremna da zasučeš rukave umjesto da pristaješ na kompromise?
Da li znaš dati povjerenje i ljubav, a ipak ostati svjestan i dosljedan sebi?
Da li znaš pružiti prvu pomoć sebi i održavati emotivnu higijenu?
Ti odgovori se nalaze u podzemnom svijetu, dubokom životu svake žene. Ili one žene koja ipak neće da otupljena i uspavana puže kroz život. I šta god se dogodi, u redu je povući se, dati sebi vremena koliko god je potrebno dok ne poteče novi kreativni sok narandžaste boje.
Život ionako ide sam od sebe, pitanje je – kako nam ide u krizama? Jer u životu će biti kriza. Postojaće taj veliki gubitak. Odlazak. Postojaće bol. Da li ćeš tada odsjeći sebi ruke ili ih posipati suzama dok ponovo ne požele da stvaraju nešto novo?
Baš sinoć sam pričala sa svojim joga polaznicima. Uvijek iznova me ruši i fascinira taj svijet dualnosti. Njegova upornost da prihvatiš svjetlo i mrak. Tvoja agresija može biti ta koja te čini snažnom i prodornom, sposobnom da ideš kroz život sa krilima. Ista ta agresija nešto drugo upravo uništava. Isto je i sa svim drugim osobinama. Odbijanje i frustracija mogu biti odličan motivator u poslu, jer mozak nađe sto jedan način da ne može pretvori u može, itekako. A šta kada vas isto to odbijanje i frustracija motivišu da ostanete u odnosu u kojem patite i pored silnog znanja o ogledalima, patnjama i moći uma? Onda sklopite dlanove i izgovorite očenaš, om ili sat nam i samo prepustite njemu.
I prva pomoć garantovano stiže. Pitanje je i dalje isto: Da li vjeruješ?
Bojana Blažević je autorica popularne knjige “Prodavnica istine” i bloga “Životni atelje”, kao i joga instruktorica. Ušetaj u svoju prodavnicu istine, otkrij šta te u njoj čeka na www.bojanablazevic.com
