Zašto morske životinje jedu plastiku?
Najmanje 180 vrsta morskih životinja nesvjesno konzumira plastiku, od sitnih planktona do gigantskih kitova. Plastika se vrlo često može naći u unutrašnjosti ribe koju redovno konzumiramo kao hranu. Takođe se može pronaći u omiljenim nesvakidašnjim jelima poput dagnji i jastoga. Ukratko, životinje svih oblika i dimenzija jedu plastiku, a svake godine oko 12,7 miliona tona plastike završi u okeanima, čekajući da je nesrećne životinje pomiješaju sa hranom.
Da bismo razumjeli zašto životinje smatraju plastiku tako privlačnom, moramo da zamislimo kako one percipiraju svijet. Životinje imaju veoma različite senzorne i percepcijske sposobnosti u odnosu na nas. U nekim slučajevima one su bolje, a u nekim slučajevima su još gore, ali u svim slučajevima one su drugačije u odnosu na naše. Jedno objašnjenje je da životinje jednostavno greškom zamijene plastiku za poznate namirnice – plastični pelet, na primjer, miješaju sa ribljim jajima.
Ljudi su uglavnom vizuelna stvorenja, a morske životinje se, sa druge strane, prvenstveno oslanjaju na njihovo čulo mirisa. Istraživači iz “NOAA Southwest Fisheries Science Center” koji se nalazi u Kaliforniji su sproveli eksperimente koji su ukazivali na to da neke vrste morskih ptica i riba privlači miris plastike. Tačnije, one su reagovale na dimetil sulfid (DMS), jedinjenje koje je poznato po tome da ima privlačan miris. U suštini, alge rastu na plutajućoj plastici, a kada te alge pojede kril (mali planktonski rak iz otvorenih mora; jede ga veći broj morskih životinja) – glavni izvor morske hrane – oslobađa se DMS koji privlači ptice i ribe, a koje zatim jedu plastiku umjesto krila.
Ipak, kao i ljudi, morske kornjače se na primjer prije svega oslanjaju na svoj vid kada traže hranu. Međutim, takođe se smatra da one posjeduju mogućnost da vide UV svjetlost, čineći svoj vid sasvim drugačijim od našeg. Zaključak istraživača je da su mlade kornjače relativno neselektivne, dok starije preferiraju meku, prozirnu plastiku. Ovi rezultati potvrđuju dugotrajnu ideju da kornjače miješaju plastične kese sa njima izuzetno ukusnim meduzama.
Osim vida i mirisa, postoje i druga čula koje životinje koriste za pronalaženje hrane. Mnoge morske životinje love eholokacijom, naročito kitovi i delfini. Eholokacija je zvuk visoke frekvencije, a morske životinje zapravo hvataju njegov odjek, tj. zvuk odbijen od nekog predmeta. Na osnovu brzine vraćanja odjeka one procjenjuju udaljenost prepreke ili plijena. Veliki broj mrtvih morskih životinja u čijem stomaku su pronađene plastične kese, dijelovi automobila i drugi otpad, ukazuje na to da eholokacija kod ovih životinja pogrešno identifikuje ove predmete kao hranu.
Postoji i zabluda da su ove životinje glupe i da jedu plastiku jer se prosto nalazi oko njih, ali to nije tačno. Tragedija je u tome što su sve ove životinje sjajni lovci koji posjeduju čula koja su usavršavana tokom njihove evolucije kako bi ciljala na ono što se smatra plijenom. Plastika u tom dugom periodu zauzima samo djelić vremena, te se greškom našla u kategoriji označenoj kao “hrana”.
Plastika ne samo da izgleda kao hrana, već i miriše, osjeća se i zvuči kao hrana. Naše đubre dolazi u nizu oblika, veličina i boja koje apeluju na sličan raznovrsan niz životinja, i to je definitivno problem. Nadajmo se da će tragične priče svih ovih prelijepih životinja pretvoriti potrošačku naviku korištenja plastike za jednokratnu upotrebu u neki održiviji način razmišljanja, i ohrabriti ljude da saosjećaju sa ovim životinjama. Na kraju, ovo će pomoći da se napokon prekine ili makar smanji snabdijevanje okeana smećem i nezdravom hranom za morske životinje, koje se, ne zaboravimo, nalaze i u našem lancu ishrane.
Izvor: ourblueplanet.bbcearth.com
