Evo kako je prvi put osvojen Mont Everest

Na današnji dan, 29. maja 1953. godine, čovjek je dosegao najveću nadmorsku visinu do tada, i koristeći samo sopstvene noge osvojio najveću tačku na planeti – veličanstveni Mont Everest.

Prvi ljudi koji su osvojili ovaj vrh bili su ser Edmund Hilari i šerpas Tenzing Norgaj.

Riječ je o najvišoj planini na Zemlji i najvišoj tački na zemaljskoj kontinentalnoj kori, prema mjerenju visine topografskog vrha od 8.848 metara iznad nivoa mora. Planina je dio lanca Himalaja u Aziji i locirana je na granici između zone Sagarmata u Nepalu i autonomne regije Tibet u Kini.

Godine 1856, velikim trigonometrijskim premjeravanjem Indije je ustanovljena i objavljena visina Mont Everesta, tada poznatog kao „Pik XV“, od 29.002 ft (8.840 m). Godine 1865, Britansko kraljevsko geografsko društvo je planini dodijelilo službeno englesko ime na prijedlog Endrua Voa, tadašnjeg glavnog geodetskog nadzornika Indije.

Naziv „Čomolangma“, koji je bio vijekovima u širokoj upotrebi među Tibetancima, nije mogao da bude predložen, jer su Nepal i Tibet tada bili zatvoreni za strance.

Najviša planina na svijetu privlači penjače svih profila, od iskusnih planinara do početnika koji su spremni da plate znatne svote profesionalnim planinskim vodičima radi uspješnog uspona.

Planina, premda ne postavlja znatne tehničke teškoće pri usponu na standardnoj ruti (drugi vrhunci iznad 8.000 m visine znatno su teži, npr. K2 ili Nanga Parbat), ipak skriva mnoge opasnosti, kao što su visinska bolest, vremenske prilike i vjetar. Do kraja penjačke sezone 2008, 2.700 osoba ostvarilo je 4.103 uspona na vrh.

Penjači su znatan izvor turističkog prihoda u Nepalu čija vlada uslovljava izdavanje skupe dozvole svim budućim penjačima po cijeni do 25.000 američkih dolara po osobi.

Everest je do sada uzeo 210 života, uključujući i osmoro ljudi koji su poginuli 1996. za vrijeme oluje na velikoj nadmorskoj visini. U „zoni smrti“ uslovi su toliko teški da su mnoga tijela poginulih ostavljena na mjestu. Neka od njih vidljiva su sa standardnih puteva uspinjanja.

Mont Everest ima dva glavna puta uspona, jugoistočni greben iz Nepala i sjeveroistočni greben iz Tibeta, kao i mnoge druge manje korištene rute. Između dvije glavne rute, jugoistočni greben je tehnički jednostavniji i najčešće korišteni put. Tim putem koristili su se 1953. Edmund Hilari i Tenzing Norgaj, prvim prepoznatim putem uspona, od petnaest otkrivenih do 1996.

Ipak, jugozapadni greben kao glavni put ka vrhu bio je odabran uglavnom iz političkih razloga, a manje stanjem na terenu, jer je kineska granica 1950-ih, nakon kineskog zauzimanja Tibeta, bila zatvorena za zapadni svijet.

Većina pokušaja uspona preduzima se u maju prije ljetnje sezone monsuna. Dolaskom sezone monsuna, promjena u mlaznim strujama, tada usmjeravanim sjeverno, smanjuje prosječnu brzinu vjetrova visoko u planini.

Dok se ponekad pokušaji uspona preduzimaju nakon monsuna u maju i oktobru, kada je mlazna struja ponovo privremeno usmjerena severno, dodatni snijeg koji su takvi vjetrovi položili, i nestabilne vremenske prilike (rep monsuna) čine uspone izvanredno teškima.

Prve ideje o usponu se javljaju 1885. Džordž Malori i Endru Irvajn su 8. juna 1924. pokušali uspon preko sjeveroistočne strane, ali se nisu vratili. Malorijevo tijelo je pronađeno 1999. godine i preovladava mišljenje da oni tom prilikom nisu uspjeli da stignu do vrha. Malori je ostao upamćen po izjavi koju je dao kao odgovor na pitanje novinara zašto se penje na Mont Everest. Odgovorio je: „Zato što je tamo“ (engl. Because it is there).

Dana 29. maja 1953. u 11:30 po lokalnom vremenu Edmund Hilari i Tenzing Norgaj su bili prvi ljudi koji su kročili na vrh. Godina 1996. je bila najgora u istoriji osvajanja vrha, kada je stradalo 16 osoba, od toga 8 u nesreći koja se dogodila 11. maja.

Uspon na vrh iziskuje ogromne napore. Pored planinskog terena, najveći neprijatelj su vremenski uslovi. Temperature su toliko niske da svaki dio tijela mora biti pokriven da bi se spriječile promrzline.

Oblast je konstantno pokrivena snijegom i ledom. Velika je opasnost i od visinske bolesti, a na samom vrhu je koncentracija kiseonika smanjena na trećinu normalne. Iz tog razloga većina alpinista koristi boce sa kiseonikom.

Jugoslovenska ekspedicija

U proljeće 1979. organizovana je prva jugoslovenska himalajska ekspedicija na najviši vrh svijeta Mont Everest. Vođa ekspedicije je bio Tone Škarja, a jezgru su činili uglavnom slovenački alpinisti, od kojih je većina učestvovala na nekim ranijim ekspedicijama. U ekspediciju je bio uključen i Stipe Božić, kao jedan od dvojice hrvatskih alpinista.

Cilj ekspedicije, osim prvog jugoslovenskog uspona na najviši vrh svijeta, bio je ispenjati i novi smjer po tzv. zapadnom grebenu koji je nakon toga i dobio naziv – jugoslovenski smjer. Ekspedicija se 13. maja 1979. uspješno popela na „krov svijeta” kad su novi smjer usponom na vrh zaključili alpinisti Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik.

Iako u početku ekspedicije nije bio u prvom planu, zahvaljujući dobrom snalaženju prilikom aklimatizacijskih uspona na planinu, Stipe Božić postao je partner u navezi Stanetu Belaku-Šraufu, koji je već u to vrijeme bio jedan od najistaknutijih jugoslovenskih penjača i bio je jedan od favorita za uspon na vrh. Zahvaljujući tome, Belak, Božić i Šerpas Ang Phu činili su drugi navez koji se 15. maja uspio kao drugi navez popeti na vrh.

Prilikom silaska s vrha, navez je zbog mraka morao bivakirati na visini 8400 m. Drugo jutro, pred sam kraj silaska s težeg dijela, Ang Phu se pokliznuo i poginuo nakon pada na 2000 m niži ledenjak Rongbuk. Iako su bili predviđeni i drugi usponi, ekspedicija je prekinuta nakon Ang Phuove pogibije.

Ekspedicija na Mont Everest i uspješan uspon prvenstvenim smjerom uvrstili su dotad malo poznate jugoslavenske penjače na listu svjetskih alpinista. Stipe Božić je kamerom snimao dijelove ekspedicije, uključujući i dolazak na vrh pa je ova ekspedicija uveliko odredila njegov dalji životni put kao režisera brojnih dokumentarnih filmova i emisija.

„Dva puta sam se popeo na Mont Everest, ali neću više nikada. Nema više izazova, a najveći razlog je što je na njemu sada prevelika gužva”, izjavio je jednom prilikom Božić.

Mukotrpno osvajanje najvišeg vrha na svijetu najbolje opisuju njegove sljedeće reči: „Više se puta dogodilo da nismo do noći došli do logora i morali smo bivakirati ili spavati na stijeni. To je horor. Hladnoća od minus 40, polusjedite na nekoj “polici’” vezani ste, ne smijete se micati i zapravo ne smijete ni spavati. Ko zaspi, utone u bijelu smrt. Naime, kad se organizam pothladi, u jednom trenutku čovjeku postane sve lijepo jer se krv koja je bila u periferiji povuče i izgubite osjećaj za hladnoću. Snijeg vam je kao paperje i imate utisak da vam je toplo kao na plaži. Ali ako zaspite, nećete se ni probuditi.”

Andrej Štremfelj (58) danas radi kao profesor fizičkog vaspitanja u srednjoškolskom centru Škofja Loka.

Stane Belak – Šrauf je poginuo  1995. u lavini pod vrhom Mala Mojstrovka u Sloveniji.

Nejc Zaplotnik je poginuo 1983. u ledenom odronu koji se srušio sa južne stijene planine Manaslu u Himalajima. Supenjači su uspjeli otkopati njegovo tijelo, te je pokopan nešto niže, na ledenjačkoj moreni. Ostaće upamćen i po svojim riječima koje je putem radio veze izgovorio Božiću i Belak – Šraufu nakon što se popeo na vrh Everesta: „Sediva pri kitajski piramidi in ne veva, kaj bi.” (Sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo).

Sve u svemu, priroda je ta koja postavlja svoje „uslove”, a mi smo tu da joj se prilagodimo i divimo.