Famous Friday sa Vanjom Grbićem
Vladimir Grbić je jedan od naših najboljih odbojkaša svih vremena. Pored brojnih uspjeha, sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Sidneju 2000. godine, da bi godinu dana kasnije postao šampion Evrope. U više navrata je proglašavan za sportistu godine. Rođen je u Zrenjaninu 1970. godine. Ekipa sajta trčanje.rs je razgovarala sa Vanjom o zdravom životu, uspjesima, trčanju, školskom i profesionalnom sportu, a Zdravija vam u današnjoj Famous Friday rubrici prenosi ovaj interesantni intervju.
Šta znači trčanje za vrhunski sport, a šta za rekreativce? Kako se trčanje uklapalo u tvoje pripreme? Kakav si trkač, koliko si najviše trčao?
Vrhunski sport traži trčanje kao opštu fizičku pripremu, radi sticanja opšte fizičke kondicije. Kasnije ono prelazi u specifično trčanje. Uživanje u trčanju je dio rekreacije, gdje je vrlo poželjno i treba mu dati prednost. Da bismo provodili vrijeme u prirodi sa prijateljima na svježem vazduhu, ne treba nam ništa osim želje.
Šta ti je bilo najteže u pripremama za svjetska takmičenja?
Dočekati početak takmičenja. Mi smo u ranijem periodu sa Gajićem bili pokusni kunići i gutali nevjerovatnu količinu rada, što trčanja do Pančićevog vrha na Kopaoniku, što u teretani koja je najčešće trajala i do 4 sata.
Kako je odbojka uticala na tvoj život?
Odbojka me je naučila više-manje svemu što znam u životu i o životu. Zašto? Zato što je to društvena igra grupe ljudi različitih shvatanja, želja i mogućnosti, ljudi primoranih da sarađuju na savršen način, jer je to jedini put do pobjede. To je edukacija psihe, emocija kao i psihosocijalnog statusa pojedinca i shvatanje njegovog položaja u grupi.
Naučite da ljude prihvatate i razumijete pod obavezno jer bez njih ne možete. U životu mi se jako puno stvari poklopilo sa situacijom na terenu.
S Olimpijade iz Sidneja te pamtimo po čuvenom poduhvatu vraćanja lopte u igru iz publike i zatim sjajnog bloka koji nam je donio pobjedu, pitamo se kako se uspijeva tako nešto? Da li je to momenat? Sreća? Splet okolnosti? Sudbina?
Iskreno, ja sam akciju doživio kao ushićenje, momenat i prekretnicu meča. Mi smo igrali finale Olimpijskih igara i tada se ne razmišlja ni o čemu osim da se spasi lopta po cijenu povrede. To nije bio kraj meča tako da nisam smio da se zadovoljim postignutim već da sljedeći poen odradim još bolje i jače.
Sudbina? Možda, ali tražena. Splet okolnosti? Da, našli smo se u finalu. Taj potez je navodno proglašen za najljepši potez odbojke svih vremena. Imponira, naravno, ali mi je ostao kao trenutak kada sam više nego ikad povjerovao da ćemo biti olimpijski šampioni.
Kako funkcionišeš u timu? Kažeš da si motivator. Kako motivišeš druge u timu?
Tim je složena cjelina pojedinaca, kompleksna sa više aspekata i mora imati jaku draž ili cilj da bi okupila i poništila sve razlike među akterima i izvukla iz sebe maksimum.
Svaka ekipa ima članove koji daju energiju i one koji gutaju energiju. Svaka ekipa ima lidera i motivatora, onog koji inicira i onog koga prate kao u čoporu. Nekad je za to potreban jedan krik, nekad zagrljaj na sredini terena, a nekad i oštar prijekor koji izaziva reakciju.
Treba biti jako oprezan i znati momenat i saigrače da bi se postigao željeni cilj i zadržao integritet grupe.
Često smo bili svjedoci tvojih emocionalnih pražnjenja, koliko je važno da se ,,izbaci” iz sebe i pozitivno i negativno osjećanje?
Jako je opasno ne prepoznati trenutak ili način za pražnjenje jer blokiranjem energije, možete ubiti u pojam saigrača ili ekipu. Srećom mene su znali i pratili i zaista su me “trpili” sa uvijek pravom reakcijom. Zato sam svoje drugare doživljavao kao svoju najbližu porodicu i dan danas mi nedostaju jer smo prošli toliko toga teškog i lijepog zajedno.
Bio sam im ono što nam svima treba da se pokrenemo sa nule ili da krenemo kao u ratu u juriš bez razmišljanja hoćemo li poginuti ili nećemo.
Koji su postulati treninga vrhunskog sportiste? Koji su koraci u dostizanju ,,visina gdje je rijedak vazduh”?
Rad je 100% rezultata uspjeha jednog sportiste. Onih 2% koliko talenat ima udjela je dodatak koji vrhunske čini vrhunskim i odvaja od ostalih. Vjera u sebe i sopstveni uspjeh, samouvjerenost je postulat po kome treba hodati i bez njega ne treba ni počinjati.
Šta misliš o nastavi fizičkog vaspitanja u našim školama? Gdje vidiš sebe poslije povlačenja iz sporta?
Mislim da je podatak da 50% djece u školama traži poštedu katastrofalan i zabrinjavajući. Škola je oduvijek bila rasadnik sportista, a školski sport osnovni pokazatelj u otkrivanju talenata. Nekada nije bilo uslovljenosti novcem koji je danas mjerilo u radu sa mlađim kategorijama.
Danas oni koji imaju novac i plaćaju djeci bavljenje sportom uslovljavaju trenere da im djeca igraju i pravi talenti ne mogu da dođu do izražaja. Takva tendencija će ubrzo ubiti vrhunski sport u Srbiji.
Ja sam probao da napravim sistem koji će se osloniti na školu kao jezgro i glavni izvor talenata koji bi bili praćeni i instruisani od strane nastavnika u saradnji sa klubovima koji bi davali stručnu i logističku pomoć za rad u školama.
Sebe vidim u organizaciji takvog projekta za edukaciju i zdravo socijalno, emotivno i drugo usavršavanje naše djece, što je osnovni preduslov za čuvanje zdrave nacije.
Zašto bi preporučio profesionalni, a zašto rekreativni sport?
Profesionalni sport je danas gladijatorstvo gdje svoje tijelo i sportska dostignuća prodajete poslodavcu. Rekreativni sport je još uvijek iskonsko bavljenje sportom iz ljubavi i potrebe.
Da si ministar sporta, koje mjere bi preduzeo u našem sportu?
Prvo bih napravio način i prostor da ljudi koji žele da ulažu u sport imaju poreske olakšice za to. Bez takvog sistema koji postoji svugdje u svijetu osim u malom broju zemalja, među kojima je i Srbija, nemoguće je osigurati kontinuiran kvalitet.
Kako povezati obrazovanje i sport? Šta misliš o stipendiranju sportista?
Bez obrazovanja nema sporta i obrnuto. Jedno bez drugog ne idu jer u zdravom tijelu je zdrav duh i obrnuto.
Glupost je što neki zahtijevaju da djeca vanredno uče školu ili ne daj bože napuštaju školu koja je osnova njihovog emotivnog, psihološkog i kulturnog razvoja koji će im biti NEOPHODAN za postizanje vrhunskih rezultata. Vrhunski sport traži vrhunsku i stabilnu ličnost, a sve drugo je PRAZNA PRIČA.
Šta za tebe znači zdrav život?
Zdrav život nije šablon već princip po kome neko shodno svojim potrebama i prohtjevima prilagodi način življenja na umjeren i doziran nivo, bilo da je u pitanju ishrana, vježbanje ili bilo šta drugo.
Kako primjenjuješ te postulate zdravog života? Kako bi naše društvo trebalo da ih primjenjuje?
Naše društvo nema naviku da utroši vrijeme ili da ga posveti sebi u smislu vježbanja, trčanja, pripreme hrane sa malo masnoća. Kod nas postoji mnogo manje uslova za takvo nešto i zato mislim da je potrebno ljude podstaći i uvesti u jedan kulturološki skok ka boljem životu.
Svakodnevnim vježbanjem uspijevamo da se održimo, ali vjerujte da je svima nama ponekad teško da se natjeramo i često padnemo u prosječnu melanholiju.
Tvoja supruga je karatistkinja, kako funkcionise brak između dvoje sportista? Kojim vrijednostima učite svoju djecu?
Fenomenalno! Nadopunjujemo se i skladno živimo. Razumijemo se bolje nego da smo iz različitih sfera života. Djeci prenosimo ono što su nas učili roditelji: poštenje, moral, istrajnost, skromnost – to su osnovni postulati i principi osobe koja je prava i zdrava ličnost i koju niko ne može da skrene iz kolosijeka.
Koje su tri najvrijednije stvari u životu jednog vrhunskog sportiste?
Za mene su to porodica, ekipa i sport kojim se bavim.
Da li vidiš svoju odgovornost kao uzora mladim ljudima? Da li si svjestan svog uticaja? Šta bi želio da mladi sigurno ,,ponesu” od tebe?
Naravno. To i jeste obaveza koja me tjera da razmišljam o budućnosti i zdravom pristupu mladima i djeci. Postoje uzorni ljudi koji svojim primjerom mogu da im ukažu put, ne do visina na kojima su već bili, već put vjere u sebe, put istrajnosti za ličnost koju posjeduju.
Svakome od nas je domet različit, ali je jako bitno da svako od nas da svoj maksimum i da se vodi pravim vrijednostima do tog limita. To je jedini način da pojedinac svoje dostignuće istinski doživi i da bude ponosan na sebe i svoj rezultat bez obzira o čemu se radilo.
Kada trčimo nas zajednički krug oko Ade?
Kad god se dogovorimo!
Izvor: trčanje.rs
