Planinarska skloništa, prava mala remek-djela arhitekture i dizajna, otvorena svima

Ja sam u planinama od malih nogu. U jednom trenutku shvatiš da koristiš neku infrastrukturu, a imaš afinitet i za planine i za arhitekturu. Tu se onda razvije potreba da nekako i sam pridoneseš, da se to održi i da živi i dalje – započinje svoju priču riječki arhitekta Ivan Juretić, Grobničanin sa jakim lokalnim naglaskom i vlastitom stolarskom radionicom koju je naslijedio od djeda, prilično neobična pojava i na arhitektonskoj i na planinarskoj sceni, umjetnik koji je ljubav i strast prema ta dva aspekta svog života spojio na veoma zanimljiv način.

U saradnji sa Hrvatskim planinarskim savezom, Juretić je prošlog vikenda dovršio već treće planinarsko sklonište na Velebitu, ovaj put na Šugarskoj dulibi. Već i od same lokacije, gdje se Velebit otvara prema moru, spuštajući svojim ispruženim rukama u magično plavetnilo kvarnerske otoke golih stijena nalik na Mjesečevu površinu, zastaje dah, a jednako jak utisak ostavlja i Juretićevo djelo. Njegova skloništa kao primjeri vrhunske arhitekture na najbolji mogući način spajaju funkcionalnost i estetiku, postajući, kao i ono što ih okružuje, “landmark”.

– Ja ne radim prosječne stvari. Kako ću drukčije napravit’ – smije se.

– Cijela priča je s tom vrstom angažmana počela prije desetak godina, prisjeća se Juretić – Prvi objekat koji sam radio u planinama bio je na Hahliću, na području Opštine Jelenje, 2007. ili 2008. Radio sam projekat obnove starog planinarskog doma, izgrađenog 1926, i to je bilo dosta teško, s obzirom na okolnosti, ali drago mi je da ta kuća živi i da je našla svoje domaćine. Dom je bio srušen u Drugom svjetskom ratu, a obnovljen je 60-ih godina prošlog vijeka. Postao je vrlo popularan zbog neobičnog domara, domaćeg čovjeka s Grobnika, Davorića, koji je tamo služio 30 godina. U 30 godina možda tri vikenda nije bio gore.

Tamo se, mimo tog projekta obnove, dogodila jedna prekrasna priča. Jedna tvornica namještaja u Gorskom kotaru se “raspadala” i pokrenuli smo akciju. Ja sam projektovao namještaj, stolice, klupice, stolove, ležajeve, lustere, i pozvali smo ljude koji planinare da pridonesu da se dom opremi. Odredili smo cijene i ljudi su uplaćivali, a zauzvrat su stolice, stolovi i ostali namještaj dobijali njihova imena. Odazvalo se mnogo ljudi i praktično smo cijeli dom opremili sami – govori Juretić. Tada se Juretić upustio u novi projekat za Snježnik, u sklopu Nacionalnog parka Risnjak, koji tek čeka svoju realizaciju.

Dom na Snježniku

– To je, kada pogledam introspektivno, moj najbolji projekat do sada. Dom na Snježniku najljepši je dom u Hrvatskoj. Radio ga je jedan izvanredan arhitekta, Zdenko Sila, krajem 40-ih, a objekat je dovršen do 1952. Malo ljudi zna za tog čovjeka, a prema mom mišljenju, to je bio najbolji arhitekta koji je djelovao na ovom području u prošlom vijeku. On je, kao i ja, prošao ljubljansku školu arhitekture, a njegova je izrazita snaga bila u osjećaju za prostor. Radio je, među ostalim, Matić poljanu, spomenik 26-orici smrznutih partizana. To je, prema mom mišljenju, najbolji spomenik nakon Drugog svjetskog rata – govori Juretić.

– Kada je arhitektura dobra, nastavlja Juretić o domu na Snježniku – to nije nešto što će prepoznati samo arhitekti, već svi ljudi koji objekat koriste. To se dogodilo sa Snježnikom u posljednjih 50 godina. Planinari su oduševljeni tim objektom koji, na žalost, propada. Projekat obnove radio sam s velikim poštovanjem prema Silinom djelu, vrlo suzdržano, a opet, digao sam ga na nivo prilagođen današnjem trenutku. Do realizacije nije još došlo, ali nadam se da hoće – priča.

Potom je, govori Juretić, na red došao Velebit.

 Let na Velebit

HPS je pristao, određena je lokacija, nabavljene su sve potrebne dozvole, Juretić je napravio projekat, u radionici je izradio elemente koje je trebalo spakovati, a onda ih je trebalo prenijeti na planinu i montirati na Ždrilu, na licu mjesta.

– Više ih nije bilo moguće nositi, pa sam im rekao da treba osigurati helikopter. Dogovorili smo se da složim pakete do dvije i po tone, a oni će osigurati vojni helikopter. Kako je riječ o planini, može se raditi samo u nekoliko ljetnih mjeseci. Na kraju su ti paketi stajali cijelo ljeto u mom dvorištu, bio sam potpuno frustriran. Čekali smo na vojsku do iznemoglosti.

Onda mi je pukao film i počeo sam sâm tražiti helikopter. Zvao sam Slovence, Italijane, Austrijance, raspitivao sam se na sve strane o tome ko to može prevesti. Jedne večeri sam zvao čovjeka u Vodice, za koga sam načuo da ima helikopter. Zove se Zoran Matić. Odmah je pristao, rekao je da će on biti najjeftiniji, jer je on ispod Velebita, a helikopter mu je u Zadru. Bilo je to četiri i po tone materijala, letio je 13-14 puta. To je bio veliki šou. Pridružili su se ljudi, volonteri, i u desetak dana složena je kuća od 15-ak kvadrata, s pet ležajeva – govori Juretić o projektu koji je dovršen na ljeto prije dvije godine. Tada su se, kako kaže, promijenile okolnosti, s obzirom na to da je upoznao Matića koji je bio spreman letjeti s materijalom na Velebit.

– Onda smo se vratili na kontejner na Šugarskoj dulibi. To je kontejner Naftaplina koji su 80-ih dovezli helikopterom. Izrađen je 70-ih, a originalno je služio za tuširanje i presvlačenje radnika na naftnim poljima, tako da je možda bio i u Siriji. Bio je u lošem stanju, smeće, ali čelična konstrukcija bila je potpuno zdrava. Matić je bio ključna osoba zbog koje smo se odlučili ući u taj projekt.

Možda te zanima

Kako da završite svoje obaveze kada se ne osećate najbolje?

Odlučili smo pokupiti smeće i odvesti ga, a na čeličnu konstrukciju nadograditi nove elemente. Projekat sam napravio prema konstrukciji. Dimenzije su devet i po metara dužine, širina je dva i po metra, a visina dva i 30. Skupila se sjajna ekipa, entuzijasti koji su radili volonterski, a svi su toliko vjerovali da ćemo to napraviti da nikome nije bilo teško dolaziti i pomagati. Matić je ponovno vozio materijal helikopterom, i tu je napravio zaista čuda. Vozio je, recimo, staklo dimenzija dva i po puta dva i po metra, teško 250 kilograma. To je bila ludnica, kao akcioni film. Helikopter koji ima prestao se proizvoditi 70-ih, a izgleda kao inžinjersko remek-djelo. Radi kao sat, a Matić ga sam održava. Nema nijednog komada viška.

Urnebes u vazduhu

Poskidao je sjedala, vrata, vozio na rezervi, da bude lakši. Staklo se počelo rotirati, počelo je ljuljati helikopter, umalo je pao. Javlja on meni na radiostanicu: “Ivane, ovo neće ići”. Nije bio toliko problem u težini koliko u aerodinamici. Ali, bez stakla bi projekat propao, nisam znao šta ćemo dalje. Cijeli je dan vozio druge pakete, a ja sam već bio očajan.

Na kraju dana, u jednom trenutku, pojavljuje se iza brda Matić sa staklom, a na staklu visi jedna grana. Zvao je prijatelja da ga pita šta da uradi. Rekao mu je da treba za to zavezati neko “kormilo”. Išli su u šumu, odrezali granu dugu pet metara, sa lišćem. To mu je ublažilo rotaciju. Bio je to urnebes, bio sam toliko srećan da to ne mogu opisati – prisjeća se arhitekta i planinar. Planinarska skloništa su, kaže, oduševljavajući projekti.

– Daleko si od te “stvarnosti”, a ljudi s kojima radiš su divni. Projekat koji radiš za korist šire zajednice, ono je što jako ispunjava. To je jedna od rijetkih arhitektura koja je otvorena, na upotrebu svima. Gdje možeš doći, prespavati, skuvati ručak, ugrijati se, a da ti niko ne postavlja nikakve uslove. Otvoreno je za sve jednako, i za bogatog i siromašnog, i za ovu i za onu vjeru, i za ovu i za onu nacionalnost. Druga stvar je to nevjerovatno okruženje koje je nadahnjujuće. Treće zbog čega su mi ovi projekti toliko dragi je to što je mjerilo malo pa mogu kontrolisati cijeli proces. Kada kontrolišeš proces, možeš garantovati rezultat, a ne kao kada napraviš izvanredan projekat koji će na kraju neko raščerupati – zaključuje Ivan Juretić.

Izvor: www.jutarnji.hr