#realnoljubav je kada ne moraš uvijek da budeš jaka
Ponekad, najveća snaga ljubavi se krije u njenoj slabosti. #realnoljubav nije ona u kojoj moramo uvijek biti jaki i neustrašivi. Realna ljubav je ona u kojoj smo spremni podnijeti slabosti i brige jedni o drugima.
To ne znači da smo manje jači, već da smo spremni da prihvatimo svoju ljudskost i da prihvatimo da smo svi mi, u nekoj mjeri, ranjivi. Ljubav nas ne čini slabijima, već svojim pravom na slabost, jačima. Ona nas čini sposobnima da podnesemo stvari koje bi inače bile preteške. Ona nas čini sposobnima da budemo tu za one koje volimo, čak i kada nas to košta.
Biti slab, voljeti, plakati, smijati se, znači živjeti i samo takvo življenje ima smisla. Ukoliko ne postoji tuga, kako bismo mjerili sreću?
Dovoljno si bila jaka, a nekada se možda i samo pretvarala da jesi, sada je vrijeme da budeš srećna i daš svojoj glavi malo oduška.
Slabosti su dio nas, krhke i neperfektne strane. Tamo gdje se srce srdačno otvara, tu se ljudi osjećaju bliže, jače i slobodnije. Kada si u ljubavi dovoljno slobodan da asertivno razgovaraš i pustiš suzu, (a ne puštaju se suze pred bilo kim), tada znaš da imaš drugu stranu koja je u stanju da dijeli sve, sreću da bude veća i tugu da bude manja.
Ko zna da bude ranjiv i slab, taj je i hrabar. Ništa nema ljepše od prihvatanja emocija, njihovo proživljavanje i osjećaj iscjeljenost nakon procesa. Ali nije samo o emocijama riječ, jer gledaj, znamo da možeš da sama da poneses tri kese pune namirnica sama, ali ne moraš, znamo da možeš biti budna cijelu noć nad svojim bebcom i gledati kako spojkojno sanja, ali ne moraš, vjerujemo da u jednom danu stigneš da platiš račune, odradiš smjenu i vratiš se kući na spremanje razbacalih igračaka, ali ne moraš ni to. Dani dušom.
